Dolazili smo kod bake navečer, na Badnjak, pošto bismo doma večerali. Za večeru je bila juha od paradajza, pa onda rezanci s orasima i rezanci s makom, jer najčešće ne bi bilo ribe. Na stolu u našoj kuhinji stajao je osobito pleteni bijeli kruh koji se pekao samo za Božić, a usred tanjurića sa žitom koje je majka svježe ošišala gorjele su u čaši tri male svijeće, crvena, bijela i plava, kao što je i žito bilo uvezano trobojkom. Večera bi bila fina i bilo je svečano, ali kod nas nije bilo slame na podu, jer smo znali da nas to čeka kod bake. Ondje neće biti jela, ali će biti slame, i svi će doći.

Došle bi tete sa svojim muževima i ujak sa svojom ženom, svi bi posjedali naokolo u maloj kuhinji, po otomanu, po stolcima i po šamlicama, a baka bi sjedila na svom starom mjestu kraj šperheta i obrazi bi joj se malo zarumenjeli. Tete su bile svježe očešljane, ali bez šminke, njihovi muževi nosili su kravate, kao i moj otac, neki su imali čizme, a kapute bi pobacali na bračni krevet u sobi. Ja bih sjedio na prečki ispod stola, da budem što bliže slami, i držao bih u ustima slamku. Ona mi je bila cigareta, lula, truba, lizalica, zviždaljka, sve što je trebalo. U nju sam tiho tulio dok bi oni pjevali.

Tete su znale mnogo lijepih božićnih pjesama, neke su bile mađarske, jer je djed bio Mađar i sva su njegova djeca naučila prije mađarski nego hrvatski. Glasovi su im bili tihi i malo stegnuti, možda zato što su svi oni rijetko pjevali, pogotovo skupa, a možda i od uzbuđenja, jer se znalo da će odatle otići ravno na polnoćku, a to je bila velika stvar. Ja sam držao slamku u ustima i želio sam da sve to što duže potraje, dok sam sjedio na onoj prečki u polumraku, gdje me nitko nije mogao vidjeti niti znati kako mi je lijepo, tako lijepo da bih kadikad pod stolom zaspao. Činilo mi se da kroz onu slamku ispijam neko slatko piće koje me opija, da upijam ono što se danima pripremalo i što je sad došlo.

Sjećao bih se kako su se sve do jučer tu u kuhinji pekli osobiti kolači zvani šape, koji se prave od tijesta s orasima i stavljaju u kalupe(modle) u obliku ribe, zvijezde ili svinjske glave. Kuhinja je tada mirisala na vaniliju i u njoj je bilo toplo, prozori su bili zamagljeni, a majka i baka motale su se zavrnutih rukava i iznosile pleh pred vrata da se hladi. Također su se spremali i drugi kolači, uglavnom suhi, koji mogu stajati, ali isto tako i torta za koju je kore trebalo peći na dnu naopako okrenute šerpe, a onda oprezno rezati nožem. Znao sam da sve to sad stoji u sobi, na hladnom (kolačići u zdjeli od brušena stakla, torta na stalku s nogom zvanom ausec), i da treba pričekati do sutra da bi se to jelo, jer danas je post. I znao sam da ni slama u kuhinji ne bi tako sjala da nije bilo tih kolača u sobi, i da ona slamka u mojim ustima ne bi imala tako zanosan okus da ne znam kako ću već sutra gristi božićne kolače ovako kao sada nju grizem.

Prisjećao sam se kako se baka pripremala, kako je uredila svoju odjeću, iznova splela punđu, promijenila crnu maramu na glavi i obukla malo svečaniju crnu vestu. Znao sam da je ponekad zateći  gdje se presvlači i tada sam vidio da joj preko grudi visi uzica s malim, četvrtastim komadićem krpe. Isprva sam mislio da je to neki detalj njezine staračke poluseljačke garderobe, a onda mi je majka objasnila da je to škapular, da baka tamo nosi neku relikviju, sveti zapis, što li, i to me je ispunilo poštovanjem: drugi su nosili križiće, na zlatnim lančićima, tako da se vidi, a baka je sve to skrivala pod odjećom, da nitko ne zna. Ja sam zamišljao da škapular zato još jače djeluje. I vidio sam neku sličnost između njega i toga Božića: kao što je škapular bio skriven na bakinim prsima, tako su svuda po stanu bili skriveni razni znakovi Božića (kolači, bor, darovi za mene, posvećena grančica), i djelovali su iz dubine na ovu kuhinju u kojoj nije bilo ničega osobitog osim slame, činili su da pjesma tako lijepo zvuči, da mene stišće u grlu od miline i da slama na podu svijetli.

Prisjećao sam se i drugih stvari, i činilo mi se : sve što se kroz godinu radilo, kao da je bilo priprema za Božić, za ove trenutke, za ovu slamu i za moje sjedenje na prečki stola. U kolačima je, recimo, bio pekmez, pa sam se prisjećao kako ga je baka kuhala, ljetos, za vrućine, dok sam ja sjedio na pragu i čekao. Kuhala ga je u velikoj plavoj šerpi koju je posuđivala i susjedama, i bakin je pekmez uvijek bio najbolji. Bio je to pekmez od šipaka, onaj što ima dlačice i malo pecka na jeziku,  a maže se na kruh i tada skuplja usta. Pričekao bih da baka rastoči pekmez u dunstflaše i ostruže šerpu kuhačom. Na kraju bi kažiprstom povlačila po rubu posude i na njemu bi ostajalo dosta pekmeza; došla bi na prag i šutke mi gurnula kažiprst pod nos, a ja bih ga smjesta polizao, i još bih se čudio kako je bakin prst pod jezikom hrapav. A sad je taj pekmez bio u kolačima, i tako je u Božiću bilo i ljeto, i sve što smo tada mislili i što smo bili, pa mi je zato i slamka u ustima imala i okus po šipku.

A miris joj je bio i djelomično na vunu. Kod bake se mnogo štrikalo, osobito ujesen i uoči Božića. Štrikali su se puloveri, pa onda marame, kape, rukavice, debele zimske čarape. Čarape i rukavice štrikale su se sa četiri igle, ostalo sa dvije. Dok je vani padala kiša, ja sam sjedio na bakinom otomanu i držao ispružene ruke na kojima je bila nataknuta vuna, dok je baka namotavala klupko. Zaokretao sam vješto dlanovima, sad jednim, sad drugim, da vuna bolje klizi, i na to sam bio osobito ponosan. Od ostataka vune meni bi napravili kapu, malu i okruglu, s gromobranom i šarenu, poput svećeničke kapice, jer takve su se tada nosile. Gubio sam ih kad sam igrao glavomet pa ih negdje odložio. Vuna je osobito mirisala, naočito onda kad bi čovjek tek došao izvana; tada sam znao zateći baku kako mota klupko, a umjesto mojih ruku služila joj je kuhinjska stolica okrenuta naopako i položena na otoman. Vuna mi je i na Badnjak mirisala, možda iz slame, a možda i iz pulovera što sam ga te večeri  prvi put navukao, i to je bilo dio svečanosti. I dio dokaza da se sve uvijek priprema za Božić, kroz cijelu godinu, a Božić da je garancija za daljnji isti takav život.

Slama je šuškala i mirisala i njezin se miris miješao s mirisom paste za cipele, parfema na tetama, naftalina, rakije, dok se šuškanje miješalo sa žagorom glasova i s pjevanjem, tako da je sve bilo povezano. Na trenutke se činilo da sve što u kuhinji postoji – glasovi i mirisi, ali i svi mi, pa i sam Božić – nekako izlazi iz te slame kao kakvo isparavanje, kao da je od nje sve to nastalo. U takvim sam trenutcima doista vjerovao da je to ona ista slama na kojoj se Isus rodio i da sve to skupa možda  i nije bilo tako davno. Slama je bila kao zlato, i ja sam u tim trenutcima doista osjećao kao sam bogat.

Zato mi je i žao što nisam od svega toga blaga sačuvao ni jedan jedini dukat, ni jednu vlat. Da sam bar stavio slamku kao zalogu u kakvu knjigu, da sam bar bio dovoljno pametan da je pohranim u škrinjicu, moj bi život danas bio drugačiji! Ne samo što bih u tome slučaju imao dokaz kako je sve doista bilo i da se zbilja dogodilo, kako sam bio bogat, nego bi mi, vjerujem, to bila slamka za koju bih se danas, kad mi to i te kako treba, mogao uhvatiti. I, siguran sam da bi me spasila.